Stopama bl. Miroslava Bulešića
Jedne sunčane srpanjske srijede, na sv. Iliju Proroka, naša samostanska zajednica na Trsatu posjetila je najveći poluotok istočne obale Jadrana – Istru. Ovom izletu nije bio jedini cilj uživati i diviti se Božjem stvoriteljskom djelu. Htjeli smo proći i svojevrsnim križnim putem našeg hrvatskog blaženik Miroslava Bulešića koji je svoju reverendu oprao u krvi Janjetovoj. Mi kao zajednica smo željeli baš to, zajedno gibajući se u molitvi i bratskom druženju pratiti ne auto koji vozi ispred nas, nego živoga Krista kroz krvave stope Miroslava Bulešića.
Prva postaja ovog puta bilo je Lanišće. Ondje nas je dočekala župljanka župe sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile. Približila nam je sam život bl. Miroslava Bulešića i taj nemili događaj koji se zbio na ovom mjestu. U svom govoru spomenula je gospođa Marija da je za vrijeme krizme bilo ljudi koji su čuvali ulaze kako komunisti ne bi mogli doprijeti do Miroslava. U jednom trenutku došla je policija, Juda koji izlazi iz mnoštva. Nada. Osjećaj sigurnosti. Ništa od toga! Naprotiv izdaja, bol i osuda. U tom trenutku ulaze komunisti i salijeću Miroslava. Vjerujem da je od onih ljudi koji su čuvali vrata netko krenuo u obranu Miroslava, ali Miroslav koji je bio sav uronjen u Krista u sebi je sigurno pomišljao: „Djeni mač u korice! Čašu koju mi je Otac dao zar da ne pijem?“ (Iv 18, 11). Zatim je slijedio sam krvavi čin. Umirući bl. Miroslav je izustio svoj posljednji vapaj: „Isuse primi dušu moju“. Slušajući ove riječi, u srcu mi odjekuju riječi desnog razbojnika: „Isuse sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo“. Miroslav toliko malen, ponizan, neznatan u ovom času boli i agonije zaziva onog jedinog. Svjestan svoje grešnosti, ali duboko svjestan veličine Božje ljubavi i milosrđa, tj. svetosti. Zadržali smo se kratko u molitvi, moleći zagovor bl. Miroslava da i mi poput njega svakog dana budemo spremni izreći baš te riječi: „Isuse primi dušu moju“. Umirati sebi, a živjeti jedino Kristu.
Druga postaja našeg proputovanja bio je Svetvinčenat. Rodno mjesto bl. Miroslava. Ono mjesto gdje je Miroslav prinio prvu misnu žrtvu. Možemo reći svojevrsni Veliki Četvrtak. Miroslav u zajedništvu sa svojim najmilijima. Podiže čašu Kristove krvi neznajući da će je ubrzo i sâm piti. U samoj crkvi magistar fra Ivan Miklenić priredio je prigodan nagovor u kojem nam je detaljnije prikazao život našega blaženika. Zatim smo kao zajednica izmolili litanije blaženog Miroslava i ostali kratko u osobnoj molitvi.
Pretposljednja točka bila je bratski susret sa braćom iz Rovinja. Došavši u Rovinj dočekao nas je fra Smiljan Berišić zajedno s fra Ivanom i fra Božom koji su se zatekli u Rovinju na odmoru. Bratsko zajedništvo nastavili smo kod obiteljskog stola uživajući u međusobnom razgovoru i druženju. Po završetku ručka domaćin je, uz bogati stol koji je pripremio, poklonio svakom od nas i prigodne darove. Fra Smiljan nas je zatim proveo kroz samostanski muzej koji obiluje liturgijskim predmetima, relikvijama, liturgijskim ruhom i ostalim vrijednim umjetninama.
Nakratko smo posjetili i Rovinjski brijeg na kojem se nalazi crkva sv. Eufemije. Poneka braća odlučila su se uroniti u ljepote Jadranskog mora, dok su ostali uživali u hladnoći samostanskih zidina, a neki su osvježenje pronašli u čašici sladoleda.
Posljednje mjesto na kojem smo zaključili ovaj lijepi hod bio je kako ga zovu istarski dragulj gradić Bale. Tamo nas je dočekala majka našeg fra Samuela koja nas je stručno provela kroz crkvu i muzej. U crkvi smo zajedno otpjevali Salve Regina, učinili zajedničku fotografiju te se ispunjena i radosna srca vratili pod okrilje naše Gospe Trsatske.
fra Loris Pilav, novicijat Trsat
