Molitva je Božji dar. Vrijeme koje imamo za molitvu kao i svijest o potrebi i važnosti molitve također su dar. Sveti je Franjo toga bio savršeno svjestan. Kada o bilo čemu u svojem životu progovara, nikada ništa ne prisvaja svome „Ja“. Uvijek sve pripisuje Ocu nebeskom, od kojega sve dobro u svijetu potječe. Uvijek govori i priznaje: „Gospodin mi dade“. Do ovoga Franjinog „Gospodin mi dade“ i mi moramo držati. No, važno je i djelom priznati, ne samo riječima. Bog od nas zahtjeva trud i rad. Zahtjeva da se ne prepustimo svojoj slabosti i zanemarimo molitvu. Ne smijemo dopustiti da nam dani prolaze a da se s dubokom vjerom, zahvalnošću i ljubavlju, u jako potrebnom molitvenom času, nismo posvetili Bogu. Potrebno je svaki dan izdvojiti najmanje dvadeset minuta za osobnu molitvu. Molitveni život nije određen samo za „izabrane“ duhovne ljude. Svaki je čovjek pozvan na svetost i molitvu. Ne smijemo se dati voditi lošim osjećajima, rastresenošću, suhoćom i mjeriti naš molitveni program po svojim „dobrim osjećajima“ koji se pojave tu i tamo. Puno važnije od toga je biti vjeran svakodnevnoj molitvi i ustrajati s vjerom u riječi Gospodina našega Isusa Krista: „Molite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!“ (Mt 7,7).

Sveti je Franjo volio moliti, tražiti i kucati na samotnim mjestima. Njegova ćelija, šume, špilje i razna samotišta su bila često utočište njegova vapaja Ocu, komu se „u skrovitosti molio“ (Usp. Mt 6,6). „Želio je da nitko ne zna čime se bavi osim jedinoga Boga, s kojim se neprestano savjetovao kako bi se domogao nebeskoga blaga“ (LegTd IV,12). Povući se svakodnevno u osamu i imati intiman odnos s Bogom od velike je važnosti. On je jedini koji je u svim trenutcima našega života uz nas, komu zapravo možemo sve povjeriti, koga možemo za sve zamoliti i koji nam je uvijek na raspolaganju. Sigurno se često pitamo: što možemo povjeriti Ocu, a za što Ga moliti? Povjeriti možemo apsolutno sve; naše brige, samoću, bolesti, mane, manjkavosti, grijehe, loše međuljudske odnose ili bolje rečeno cijeli naš život, sve što nas muči i raduje. Kada je u pitanju ono što molimo, trebali bismo moliti da Bog pročisti naše djelovanje od sebičnosti i sebeljublja. Moliti da nam nadahne ispravnost srca, da u svom djelovanju ne budemo zli, dvolični, nepošteni, varalice i lažljivci. Moliti da nam udijeli snagu da se ne bojimo prijetnji, da se ne povlačimo pred poteškoćama, da ne budemo pristrani među ljudima, da ne kukamo kada nas zadesi neuspjeh ili nepravda. Trebali bismo ga moliti da naučimo cijeniti više duhovna dobra, nego svako djelovanje i pothvat, kako bi mogli stati u obranu nevinih, pohvaliti pravednost i čestitost, velikodušno opraštati i darivati, brinuti da sačuvamo strpljivost i ljubav više od bilo kakvih materijalnih dobara. Ako za ovo molimo i do svega ovoga držimo, odgovaramo Gospodinu Isusu na poziv iz Matejeva evanđelja „Tražite najprije Kraljevstvo nebesko i pravednost njegovu, a sve ostalo će vam se nadodati“(Mt 6,33).

Sveti se Franjo rado molio i za druge. Kada ga je jednom prilikom opat jednog samostana zamolio za molitvu, Franjo mu je odgovorio: „Rado ću, gospodine, moliti“ (2Čel LXVII,101). Možemo biti sigurni da kada ga god i mi zamolimo za molitvu i zagovor kod Oca nebeskoga da će „rado za nas moliti“. No ovim nas događajem Franjo uči da i mi trebamo biti raspoloživi moliti za druge. One koji nas zamole za molitvu, za sve pokojne, za vjernike i nevjernike, za naše neprijatelje, one koji nas na bilo koji način progone, bolesne, bogate i siromašne, ožalošćene, sve grješnike, a posebno za ljude koji su u smrtnom grijehu, naše obitelji, zajednice, svetu Crkvu, sve svećenike, redovnike i redovnice. Moliti za sve i svakoga jer su svi potrebni Boga i ljubavi Božje, a mi itekako možemo kao i sveti Franjo biti posrednici milosti Božje za našu braću i sestre po cijelom svijetu. 

Kada je u pitanju zajednička molitva, Franjo pristupa ne samo pobožno nego i sa strahopoštovanjem. „Premda je bio bolestan psalme je uvijek molio uspravno stojeći, bez kukuljice na glavi, očima nije kružio naokolo i molitvu nije prekidao. Kad je svijetom išao pješice, uvijek bi stao kad je trebalo moliti koji čas, a kad je jahao sjahao bi s konja na zemlju“ (2Čel LXII,96). Jednom je zgodom rekao: „Ako tijelo u miru jede svoju hranu, koja će s njim postati hranom crvima, a kakvim se onda mirom i pokojem mora hraniti duša kojoj je hrana njezin Bog?“ (2Čel LXII,96). Kakvog li primjera i uzora. Valja nam se zapitati kako mi pristupamo zajedničkoj molitvi? Ima li u našem pristupu prave pobožnosti i strahopoštovanja? Znamo li se zaustaviti u ovom brzom svijetu s mnogo informacija i putovanja kako bismo molili časoslov? Shvaćamo li bilo koju zajedničku molitvu današnjice: svetu Euharistiju, svetu krunicu, časoslov itd. olako, tako da ih bez osjećaja propuštamo? Svi se moramo osvrnuti i dobro pročešljati naš molitveni život. Ako smo nemarni i nije nam stalo, zajednička molitva će se uvijek svoditi na teret dužnosti, a ne na ono što bi trebala biti „dragovoljna služba“.

Po zagovoru svetoga Franje, majke Marije i svih svetih i anđela neka nam Gospodin udijeli milost dragovoljna služenja u molitvi, kako bismo mogli i mi biti poticaj i podrška drugima da krenu za Gospodinom. On nas je stvorio i mi smo njegovi i jedino je u Njemu mir dušama našim.

fra Ante Dodig, novicijat Humac