Novaci na obilježavanju godišnjice
Obljetnicu jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih fratara i kršćanskog puka obilježili smo jučer, 7. veljače 2022. godine. Kao i dosadašnjih godina, fratri iz cijele provincije došli su na Široki Brijeg i odali počast žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, uz mnogobrojni puk i rodbinu ubijenih fratara.
Molitveni je program započeo u 16 sati procesijom do ratnog skloništa, gdje smo molili za ubijenu braću i upalili svijeće. Zatim smo se uputili u samostansku crkvu, na grobnicu posmrtnih ostataka 24-orice pronađenih fratara, gdje smo molili za pokoj njihovih duša i pročitali njihova imena.
Potom je uslijedila sv. misa zadušnica koju je predslavio provincijal fra Miljenko Šteko. U koncelebraciji su bili gvardijan samostana na Širokom Brijegu fra Ivan Marić, vicepostulator fra Miljenko Stojić, generalni vikar hercegovačkih biskupija don Nikola Menalo, te 46 svećenika i 4 đakona. Također su bili prisutni dva brata laika, novaci i postulanti naše provincije. Čitanje na sv. misi pročitao je fra Rade Dragićević, posljednji živući hercegovački franjevac, koji je pohađao glasovitu Franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu, a molitvu vjernika čitali su gvardijani pojedinih samostana. Nakon svete mise, riječi pozdrava i zahvale uputili su nam don Nikola Menalo, fra Miljenko Stojić i gvardijan fra Ivan Marić.
Iz homilije provincijala fra Miljenka
”Prije ove sv. mise bili smo na stratištu naše dvanaestorice braće. Partizani su ih smakli hicem u zatiljak i strmoglavili niz stube skloništa. Jednoga po jednog. Okrutno, bezbožno i hladno. Onda ih polili benzinom i zapalili, kao da nisu dovoljno poniženja i strahote učinili ovim monstruoznim ubojstvom. Sklonište su zatrpali i zločin svoj krvavi obavili velom šutnje i prijetnje da se o njemu ne smije progovoriti. I to traje do ovoga trenutka. Ime ni jednoga neposredna izvršitelja zločina ne znamo. Ni jednoga iskaza njihova nemamo, a kamoli isprike i pokajanja za ubojstvo… Naprotiv, ovdje ne oklijevam kazati da sluge tih istih partizanskih zločinaca, do današnjega dana, evo 77 godina, razvijaju svoje teorije opravdanja zločina i začuđujućom snagom zla ova ubojstva, bez ikakva sudišta, krajnje nehumano prosuđuju kao ‘normalna’! Čovjek se može samo čuditi kakve su to površne iluzije života, magle, tamne sjene i razarajuća djelovanja zla u njihovim savjestima! Mogu li se ovakvi zločini ičim opravdati? (…)
Ono što nam najteže pada jest da do danas ne znamo za grobove još skoro polovice njih, a ubijali su ih i puna dva mjeseca nakon svršetka rata. Pa da u ovoj našoj krvlju zalivenoj zemlji zasadimo jedan jasen iznad njihovih stratišta. Da vijori njihovu priču naraštajima i da ih nikada ne zaboravimo. Da skroji debeli hlad koji će čuvati njihova imena i prezimena stoljećima… Dostojno i spokojno do dana “novih nebesa i nove zemlje” (usp. Iz 65, 17). Krvlju su svojom obilježili stazu života. Svojim žrtvama kročili su u vječnost. Izdržali oganj i mač, zasvijetlili poput čista zlata na taljici na kojoj su bili iskušani.
I koliko su god krvnici mislili da će ih ubiti, da će ubiti Zajednicu, da će ubiti narod, ubiti vjeru, ljuto su se prevarili. Nisu oni znali za ove evanđeoske riječi koje smo čuli. A one su izgovorene našoj pobijenoj braći: „Dođite k meni vi umorni i opterećeni, ja ću vam biti odmor i vječnost…“ (usp. Mt 11, 28). I te nas riječi godinama i godinama okupljaju, a okupljat će nas do kraja naših života i čuvati sjećanje na našu braću.
Tekst: fra Luka Bešlić, novicijat Humac
Fotografije: ICMM i Jabuka.tv
