Korizma nekad i danas
Korizma. Stari redovnici – dušobrižnici, čitavi pokornici, dobro su poučili bosanski puk o pravom značenju Korizme, kad no se mora „promišljati prigorka Muka Isukrstova i činiti pokora za svoje grije.“ Čitamo u drevnim ljetopisima bosanske Crkve: kad god bi se pokrutilo progonstvo Turaka proti kršćanluku, franjevci bi sa svojim vjernim pukom podvostručili pokore, da njima sklonu nebo na obranu i zaštitu! Pokoru bi činili još više uz Korizmu, koja je već po sebi vrijeme od pokore. Pričali su mi stari ujaci, koji su to proživljavali, da bi redovnici po samostanima svrhom Korizme bivali toliko iznemogli od posta, da bi se radi slabosti onesvješćivali.
Uz Korizmu se prije držao strogi zvan „tvrdi“ post: da se cijele korizme nije smjelo ćokusiti ni bijelog smoka. Tek zadnji bosanski biskup fra Paškal Vujičić dozvolio je Korizmenim nedjeljama omrsiti se bijelim smokom. Iza osvajanja Bosne dozvolio je prvi vrhbosanski nadbiskup Dr. Stadler jesti uz Korizmu meso nedjeljom, a kasnije i nekim drugim danima po jednoč. No ovom se povlasticom i danas malo služi seoski svijet, izuzam nedjelju; dapače većina ne troši ni bijelog smoka preko korizmenih tjedana. Samo gradovi bosanski dali su se povesti i u postu za modernim svijetom. Općenito se može reći i danas, da katolici Bosne po selima još drže strogi starinski način posta. Ovome doprinosi uz vjersko osjećanje također ugledavanje u druge vjeroispovijesti, pravoslavce i muslimane koji su upravo fanatični u svojim tvrdim postovima, te katolike smatraju najslabijima u postu.
Drugi način provođenja Korizmene pokore u Bosni sastoji se u posvemašnjem odreknuće svih svjetovnih ispraznosti: veselja, sijela, igranja prstena, gizde. Ženskadija skinu sa sebe svijetle boje i nakit, a muškadija izvrate misne haljine, što se zove u Bosni „rušiti se“. Zanijemi svjetovna pjesma i tamburica, a namjesto toga uči se kršćanski nauk, negdje se po kućama pjevaju tugaljive Korizmene pjesme, osobito obljubljeni narodni „Gospin plač“ od fra P: Kneževića, koji preko 200 godina Bosnom odjekuje.
Osim posta najglavnija Korizmena dužnost za bosanske katolike jest ispovijed. Za nju se pripravljaju mlađi učenjem kršćanskog nauka, stariji smišljanjem grijeha i izmirenjem zavađenih, a starješine kućne vađenjem ispovjednih cedulja kod župnika i sviđanjem teftera (računa) s njime.
Korizmenom raspoloženju vjernika doprinosi i Crkva. Svih Korizmenih nedjelja i petaka obavlja se u crkvi ganutljiva pobožnost „Put križa“, pri kojoj sav puk pjeva kod pojedine postaje onu pučki „Od bolesti, Majko sveta“, ili onu Miletićevu „Rascviljena Božja Mati“.
(IZVOR: Vjera Bosne; Fra Leonardo Čuturić)
Vidimo kako se u „stara bosanska vremena“ korizma provodila na strog način. Pored toga što je bosanski puk živio u oskudici i neimaštini, narod se u korizmi odricao i onoga malo što ima. Većina katolika se preko korizmenih tjedana odricala mesa, jaja i mliječnih proizvoda jedući samo jedan, malo jači, obrok na dan. Neki su čak vodu pili samo jednom na dan. Odricali su se i društvenih zabava, igranki i igre prstena koja je u to vrijeme za bosanske katolike predstavljala jednu od najdražih „društvenih igara“ oko koje su se, mogu slobodno reći, okupljale cijele obitelji iz više različitih kuća.
Znamo svi kako poklade traju do utorka prije Čiste srijede i služe na neki način da se narod još jednom proveseli prije početka korizme.
Danas živimo u takvim vremenima kada velika većina nas živi u blagostanju, kada imamo hrane na pretek. Poznate su nam svima neke svjetovne proslave, odnosno praznici kada se i katolici okupljaju po restoranima, svadbenim salama i kafićima te uz glazbu i obilne večere daju dojam kao da i nije korizmeno vrijeme. A i da ne spominjem noćne izlaske mladih katolika svakog vikenda.
Stoga nastojmo po uzoru na stara vremena i na stare korizmene običaje, barem malo se odreći užitaka bilo to u hrani ili u izlascima i slično, kako bi se što bolje pripremili za najradosniji kršćanski blagdan – Uskrs. Jer svatko od nas će se jednoga dana zapitati, jesam li činio dovoljno pokore i zadovoljštine za svoje grijehe?
Nastojmo razmatrati Isusovu muku, bilo to korizmenim petkom na pučkoj pobožnosti Puta križa ili osobno kroz meditaciju. Jer razmatranjem Kristove muke crpimo snagu koja nam je potrebna u svakodnevnim borbama protiv napasti i kušnji.
Ne zaboravimo i na korizmenu ispovijed. Saberimo se, i kroz osobnu molitvu pokušajmo se prisjetiti svega onoga što smo zgriješili kako bismo se mogli što bolje ispovjediti i tako čista srca dočekati blagdan Uskrsa.
Fra Gabrijel Slomo, novicijat Livno
