Peta korizmena nedjelja donosi nam dobro poznatu priču iz Novog zavjeta. Evanđelist Ivan opisuje kako se Isus vratio s Maslinske gore, došao u hram i počeo poučavati mnoštvo. Međutim, dolaze pismoznanci i farizeji i dovode ženu, javnu grešnicu, uhvaćenu u preljubu koja je svjesna svoga grijeha i spremna je podnijeti posljedice.

U evanđelju piše: „Postave je u sredinu“. Među tolikom masom, među farizejima i pismoznancima, ova žena stoji u sredini na očigled svima i čeka presudu. Svi znaju za njen grijeh, gledaju je onako stidnu i nemoćnu i spremni su nemilosrdno baciti na nju kamen, jer tako kaže Zakon. Sve su bludnice prije nje bile kažnjene, zašto ne bi i ona bila. Dok gledaju tu ženu već držeći kamen u ruci, u ljudima se javlja glas. Glas koji im govori: “Ta žena je javna grešnica, ti si bolja i svetija osoba od nje“. Koliko puta se meni ovaj glas javio dok s nekim pričam ili ga promatram, koliko puta sam gledao nekoga upravo očima ovih ljudi? Kada sretnem nekoga stavljam li u sredinu najprije neke njegove mane, javne ispade, grijehe iz prošlosti, nesavršenosti, a ne vidim u njemu ono čudesno Božje stvorenje?! Gledam ga očima ovih ljudi i u meni se također javlja glas: „Ja sam bolja osoba od tebe“. To je ona oholost i ego koji svaki čovjek ima u sebi, i svaki ga čovjek nosi sa sobom gdje god pođe. S tim se čovjek mora boriti! Ali, tu nemamo samo jednu bitku u kojoj se odmah zna pobjednik, dapače, vodimo neprestani rat koji se svaki dan odvija. Samo se postavlja pitanje: dajem li više oružja i streljiva svom egu, ili Isusu koji je također neprestano u meni prisutan, koji jedini može svladati moj ego i učiniti me boljim i poniznijim čovjekom?

Nadalje, stoji u evanđelju Isusova presuda, ali ne upućena samo bludnici što se očekivalo, nego upućena svim ljudima. Kaže Isus: „Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen.“ Isus nas ovom rečenicom upozorava da je Bog jedini pravedan sudac, a ako sudimo želimo biti kao On, što su i prvi ljudi htjeli kada su pojeli zabranjeno voće, a posljedica je bila izgnanstvo iz raja. Na ovaj način Isus kao da nam želi otvoriti srca i oči, „spustiti nas na zemlju“ i posvijestiti da smo itekakvi grešnici. Daje nam do znanja da nismo bolji i vrjedniji od javne grešnice, i kao da nas pita odakle nam pravo osuđivati kada i sami činimo grijehe. Mi ljudi često ne vidimo brvno u svom oku, ne vidimo svoje grijehe koji su možda i veći od bludničinog, samo nisu dospjeli u javnost. Nismo spremni oprostiti drugom iako i sami trebamo oprost.

Čitajući dalje evanđelje, saznajemo kako su svi ljudi otišli, a ostali su Isus i bludnica sami. Isus je s pravom ostao, On je bez grijeha, On jedini može baciti kamen na nju. Ali On to ne čini, ne osuđuje grješnicu, iako je imao puno pravo na to. On je milosrdan i rado prašta svima koji to zatraže.

Isuse, hvala ti što i meni opraštaš sve moje grijehe i prijestupe! Rekao si da me nisi došao suditi, nego spasiti. Čeznem da moje srce čuje tvoju riječ spasenja koja izbija kamenje iz mojih ruku. Molim te pomozi mi na mom životnom putu i daj mi ponizno i milosrdno srce koje uvijek oprašta! I sebi i drugima.

Tekst: fra Luka Bešlić, novicijat Humac