Franjevačka je duhovnost pravo blago Katoličke Crkve, a na poseban način izdvojio bih „Opomene svetoga Franje“ koje su mi zapele za srce. Vjerujem da svaki čovjek, koji se odlučio predati Bogu, svakodnevno proživljava različite duhovne i tjelesne procese, kako na osobnoj i osjećajnoj razini tako i na doživljaju društva oko sebe. Glavni izvor problema na tom području, bilo da se radi o našem odnosu prema Bogu, bilo prema bližnjemu ili prema nama samima, jest naša vlastita neodlučnost. Potrebno je imati hrabrosti i odabrati. Odlučiti se. Katkada je teško a katkada preteško, ali je moguće. Pri odabiru je jako važno odabrati dobar temelj na kojem ćemo graditi kuću našega života i ponašanja. Da nas ne sruše bujice i vjetrovi koji će na putu posvećenja Bogu sigurno doći. 

U „Desetoj opomeni“ sveti Franjo nam ističe problematiku nas samih: “Mnogi dok griješe ili doživljavaju nepravde, okrivljuju đavla ili bližnjega.“ Ne nudi jeftina rješenja, nego prodire u dubinu našega bića nudeći nam odgovor i rješenje: „Ali nije tako; jer svatko ima neprijatelja u svojoj vlasti, to jest svoje tijelo po kojemu griješi.“ Sebe često uhvatim kako optužujem druge; pa mogli su biti bolji prema meni; sigurno tada ne bih to rekao ili to učinio; kada trpim kakvu nepravdu nađem se uznemiren i povrijeđen. Često kažem: „Ma nisam ja to zaslužio.“ Međutim, kad iskreno pogledam sebe i malo dublje zagrebem ispod površine svoga srca, tada se u sebi vidim i doživljavam istinitost Franjine evanđeoske duhovnosti. Dođem do zaključka: pa što će mi to priznanje za kojim toliko žudim!? Ako sam stvarno kriv za grijeh, zašto okrivljivati druge? Ne želim okrivljavati druge kao ni lošu situaciju koja je nastala. Učim preuzeti odgovornost za svoj život ne okrivljavajući druge za moje loše stanje. Uvijek je do mene. Ne želim vaditi trun u oku brata svoga dok ne izvadim brvna iz svoga vlastitoga oka.

Franjo mi tako lijepo govori i dokazuje da je moj najveći neprijatelj moje tijelo koje žudi za onim što nije Božje. Spremno je na sve samo da se podloži zlu i odvoji me od Boga i vršenja volje Božje. Franjo zaključuje: „Stoga blago onome sluzi koji takvoga neprijatelja koji mu je predan u vlast, uvijek drži vezana te se mudro od njega čuva; jer mu dok tako radi, neće nauditi nijedan, ni vidljiv ni nevidljiv neprijatelj.“ Trebamo biti svjesni da sami sebe možemo nadvladati, ali ne bilo kako. 

Postoji samo jedan put, samo jedna istina i samo jedan pravi život. A to je Isus. Drugog puta nema, nego samo Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista. Usmjeravajući nas na pravi put u svojoj jedanaestoj opomeni, sveti Franjo govori o grijehu u životu drugih i kako se franjevac ima vladati u takvim situacijama: „Sluzi Božjem ne smije biti odvratno ništa osim grijeha.“ Trebamo se učiti mrziti grijeh, a ljubiti grešnika. Ljubiti slabijega, jačega, siromaha i bogatoga jednako. Ništa nam kod bilo koga ne smije biti osim grijeha odvratno. Jednako je važno ljubiti grešnika kraj sebe kao i  grešnika u sebi jer nas Isus tako uči. Franjo nastavlja: „Pa ako bi koja osoba na bilo koji način griješila te bi se zbog toga sluga Božji, ali ne iz ljubavi, uznemirivao i srdio, zgrtao bi sebi grijeh.“

Tako se često pronađem u ovim riječima. Prođu mi toliki dani u razmišljanju o grijehu drugih. Kao da ponekad u sebi govorim: „Ja sam bolji od drugoga“. Sve me to uznemiruje i troši. Istinski sam slobodan samo onda kada se unatoč svemu zagledam u Božju ljubav. Pravo i najbolje rješenje u takvim situacijama je postaviti pitanje: „Kako pomoći drugome?“ Svakim grijehom čovjek odbija primiti milost Božju. Bez milosti Božje čovjek se pomalo gubi. Kada dohvati čovjeka, zlo ne miruje i ne staje. Na početku se preobuče u lijepo ruho i teško ga prepoznajemo. Tek po plodovima nemira i straha. Uvijek ima samo jedan cilj: želi uništiti, ići do kraja i donijeti tamu u život pojedinca, obitelji i zajednice. Stoga je važno prvo sve prikazati Bogu i pomoliti se za problem koji vidimo. Imati osjećaj i brinuti za dušu bližnjega koji griješi, ljubiti ga, oprostiti, a ne osuđivati. 

Gospodin Isus nam je dao dobar primjer kada nije osuđivao Mariju Magdalenu zbog učinjena grijeha, nego ju pozvao da ustane i ne griješi više. U tom događaju vidimo kako se srce Marije Magdalene snažno otvorilo Isusu. Od tada ga više nikada nije napustila. Jako je važno ukazati bližnjemu da se ne treba poistovjećivati s vlastitim grijehom. Pad je samo nova prilika da doživimo Božje milosrdno srce koje nas podiže kako bismo nastavili dalje ići. Dopustiti Isusu da preko nas podiže druge. Važno je pokazati da vidimo bližnjega, da ga prihvaćamo, poštujemo i želimo privesti Isusu, koji je sama ljubav. No, kada činimo neko dobro, kada pomažemo nekome, postoji opasnost da sami sebe proglasimo spasiteljima. Da za sebe zadržimo dobro koje Bog preko nas čini. Sveti Franjo nam na tom putu daje jasne smjernice: „Onaj sluga Božji koji se ne srdi niti se uznemiruje zbog bilo čega, pravo živi bez vlasništva. I blago onomu koji sebi ništa ne pridržava, nego podaje caru carevo, a Bogu Božje.“

Kad se god uznemirimo ili nasrdimo na ljude koji čine grijeh, znak je naše nutarnje taštine jer mislimo kako smo bolji od njih. A kad učinimo nešto dobro, a drugi nas pokude i obezvrijede naš rad i mi se zbog toga povrijedimo, to je samo znak da smo radili na svoju vlastitu slavu, a ne na slavu Božju. Svaki dan sve više i više uviđam istinitost ove Franjine opomene, te kako te trenutke kada se uznemirim ili povrijedim mogu iskoristiti kako bih popravio sebe, a ne optužio bližnjega. Potrebno je da svaki pojedinac svakodnevno odluči otvoriti svoje srce Gospodinu Isusu i svetome Franji, kojega nazivaju drugi Krist, da bismo u našim zajednicama živjeli mir i činili dobro. Uvježbavati se dati caru što njemu pripada, a Bogu Božje. Neka nam Gospodin podari hrabrosti i snage da naše noge ne klonu i ne umore se koracajući za svojim Učiteljem i Gospodinom i da nikada ne skrenu od Njegove Riječi jer samo Ona može do kraja ispuniti naša srca, zajednice, obitelji i cijeli svijet.

Tekst: fra Ante Dodig, novicijat Humac