Kratka povijest Bosne Srebrene
Već više od sedam stoljeća sinovi serafskoga oca Franje Asiškoga djeluju u Bosni i Hercegovini. Impresivna je to činjenica za svakoga koji poznaje povijest ovih krajeva. Gotovo da i nije bilo razdoblja u povijesti naše domovine a da nije bilo obilježeno ratovima, progonstvima, pošastima ili pak političkim igrama velikih sila oko jedne male zemlje kakva je Bosna. A Franjevačka provincija Svetoga Križa Bosna Srebrena bila je svjedok tih zbivanja tijekom proteklih stoljeća. Kako joj i ime kaže, Svetoga Križa, njezinu prošlost, a i sadašnjost, obilježio je – i dalje obilježava – znak Kristove muke. Podnoseći mnoga iskušenja – koja su je ranila i bol joj zadavala – nije klonula, nego crpeći snagu iz Križa uspjela je odoljeti istima i tako postala jedina institucija srednjovjekovne Bosne koja djeluje i danas.
Temom povijesti Bosne Srebrene bavi se i djelo "Franjevci među svojim pukom – Kratka povijest Bosne Srebrene" autora fra Anđelka Baruna. Knjiga je plod suradnje autora i časopisa Svjetlo riječi. Naime, svako poglavlje knjige predstavlja jedan članak koji je Svjetlo riječi objavljivalo periodično od veljače 2018. do prosinca 2020. u svojim revijama. Ujedno je naslov rubrike postao i naslov knjige. Fra Anđelko se, u svojoj posljednjoj knjizi, osvrnuo na povijest svoje provincije od njezinih prapočetaka do ne tako davnih zbivanja povijesti.
U prvim poglavljima obrađuju se teme dolaska prvih franjevačkih misionara u hrvatske krajeve te njihov život, prve godine djelovanja i prvi uspjesi. Nakon što su se franjevci uspješno prilagodili životu i ljudima u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, prelaze u Bosnu kao novo misijsko područje kako bi krivovjerne obratili, a pravovjerne učvrstili. U sljedećim poglavljima knjige autor kronološki obrađuje teme koje su vrlo značajne za bosansku franjevačku zajednicu. Mogli bismo ih podijeliti u nekoliko kategorija.
Prva bi svakako bila Bosna u doba narodnih vladara. Tu je značajno spomenuti dolazak prvih misionara u Bosnu, osnivanje samostalne vikarije, odnose franjevaca i narodnih vladara te njihove uspjehe u obraćanju krstjana i bogumila na katoličanstvo. Zatim možemo izdvojiti otomansku epohu. Tu se susrećemo s padom bosanskoga kraljevstva, progonom domaćega plemstva, progonima i teškim nametima za nemuslimansku populaciju, ali i sa značajnima bosanskim fratrima kao što je npr. fra Anđeo Zvizdović. Nadalje, u toj epohi možemo saznati koji su bili istaknutiji apostolski vikari u Bosni dok nije bilo redovite crkvene hijerarhije. U vremenima turske okupacije došlo je i do diobe velike provincije Bosne Srebrene. Nekadašnja drevna provincija prostirala se od Budima do Jadrana (sjever – jug) te od Like do Karpata (zapad – istok). Prve koje se odvajaju su dalmatinska i ugarska provincija 1735., a zatim i prekosavlje 1757. Zadnja opservantska provincija koja se odvojila od Bosne Srebrene bila je Hercegovačka franjevačka provincija 1844.
O autoru:
Fra Anđelko Barun rođen je u Lusniću pokraj Livna 14. kolovoza 1937. Osnovnu školu završio je u Ljubunčiću, gimnaziju pohađao u Livnu, Bihaću, Jajcu i Visokom. Bogosloviju studirao u Visokom, Sarajevu i Ljubljani gdje je položio licencijat (magisterij) iz teologije 1970. godine. Za svećenika je zaređen u Gučoj Gori 12. srpnja 1964. U Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj obnašao je službe kapelana, župnika, gvardijana i ekonoma Provincije te odgojitelja novaka i bogoslova. Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu predavao je Povijest Reda i Provincije, Katehetiku i Metodologiju. Za člana Uprave Provincije (definitora) biran je četiri puta.
Objavio je više informativnih priloga vezanih uz svećeničke i redovničke obveze, kao i priloge iz franjevačke duhovnosti te socijalne djelatnosti. Surađivao je u zbornicima, časopisima, revijama, leksikonima i drugim publikacijama. Izdao je ciklostilom 1985. Pregled povijesti provincije Bosne Srebrene za uporabu studentima Franjevačke teologije u Sarajevu.
Objavio je sljedeće knjige: Svjedoci i učitelji: povijest franjevaca Bosne Srebrene (2003.), Franjevci u Bosni (2006.), Stazom Franje Asiškog (2008.), Franjevački samostan Gorica Livno – turistička monografija (2011.). Posljednje djelo koje je fra Anđelko objavio je knjiga Franjevci među svojim pukom: kratka povijest Bosne Srebrene (2021.). Danas fra Anđelko živi i radi u samostanu na Gorici u Livnu.
S predstavljanja knjige koje je bilo 26. rujna 2021. godine na Gorici u Livnu.
Nakon doba Osmanlija uslijedilo je doba austrougarske uprave nad BiH od 1878. do 1918. To vrijeme karakteristično je po dobrom položaju za katolike i po ponovnoj uspostavi redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini. Naime, papa Lav XIII. je 1881. utemeljio Sarajevsku nadbiskupiju te Banjalučku, Trebinjsku i Mostarsko-duvanjsku biskupiju. Uspostava redovitih ordinarijata značila je da će biskupi trajno boraviti u BiH među svojim stadom. Također je to i vrijeme gospodarskoga i kulturološkoga poleta, napose za Hrvate katolike. No, i to za Katoličku Crkvu pogodno vrijeme došlo je svome kraju.
Nakon što je dvojna monarhija u vihoru Prvoga svjetskog rata nestala s političke karte svijeta, franjevačka provincija Bosna Srebrena koja se prostire još samo na teritoriju Bosne, ušla je u sastav prve Jugoslavije. Nakon njezina sloma 1941. BiH postaje dio NDH, a nakon sloma te države 1945. BiH ulazi u sastav SFRJ kao jedna od šest ravnopravnih socijalističkih republika. Komunistički režim koji je tada došao na vlast nije bio blagonaklon vjerskim institucijama, koje je smatrao „opijumom za narod”, a posebno ne Katoličkoj Crkvi. Mnogi članovi provincije Bosne Srebrene doživjeli su progone, maltretiranja pa čak i višegodišnje zatvorske kazne, a 68 članova provincije u ratu i poraću izgubilo je svoje živote.
Koncem 20. st., točnije početkom 90-ih godina, politička preslagivanja na globalnoj razini odrazit će se i na tadašnju SR BiH. Padom komunizma u tzv. Istočnom bloku dolazi i do raspada socijalističkih struktura u SFRJ. Za Bosnu i Hercegovinu to je značilo odlučiti se ili ostati u Jugoslaviji ili poći putem samostalnosti. Građani BiH su na referendumu 1. 3. 1992. većinom glasova odlučili za neovisnost BiH te da komunističku vlast zamijene demokratskom. No, uslijed tih političkih preslagivanja došlo je do međunacionalnih tenzija koje su dovele do ratnih sukoba triju naroda jednih protiv drugih. Nažalost, samo manji dijelovi BiH bili su pošteđeni sukoba, progona i ratnih zločina. Ratno stanje ostaje na snazi do studenoga 1995. kada je u američkom gradu Daytonu u saveznoj državi Ohio sklopljen mirovni sporazum kojim je okončan rat u BiH. Ali, kao i mnogo puta prije u povijesti Bosne taj sporazum nije donio trajna rješenja niti doprinio izgrađivanju boljega društva među tri većinska naroda i nacionalnih manjina. Usprkos ratnom vihoru koji je prešao preko Bosne, franjevci su i dalje ostali uz svoj narod te uz Božju pomoć uspjeli obnoviti razoreno, i vratiti barem djelomice život tamo gdje se činilo da je zauvijek ugašen.
Osim povijesnih zbivanja i ličnosti koje su bili dionici istih, fra Anđelko u svojoj knjizi obrađuje i teme kao što su kulturni, prosvjetni te socijalni rad bosanskih fratara. Naime, bosanski fratri osim što su bili jedini dušobrižnici za preko 400 godina, bili su i jedini učitelji kod kojih je mali čovjek mogao steći osnovnu razinu pismenosti. Također su bili i jedini čuvari materijalnoga blaga. O tome nam najbolje mogu posvjedočiti franjevački samostani, galerije, muzeji koji su škrinje umjetničkih i književnih radova. Što se tiče socijalnoga rada, oni koji su jedini ostali uz svoj puk bili su i najpozvaniji brinuti se za njegovo dobro, blagostanje i život dostojan čovjeka. Ta se briga prenijela i očuvala do naših dana, a vuče svoje korijene od utemeljitelja Reda koji je posebnu naklonost iskazivao odbačenima i bolesnima. Danas Franjevačka provincija Bosna Srebrena vodi karitativnu ustanovu pod nazivom HKO – Kruh sv. Ante u sklopu koje djeluju tri pučke kuhinje koje svakodnevno spremaju obrok za preko tisuću korisnika. A osim podjele hrane, organizacija prikuplja i dijeli odjeću, lijekove i druge potrepštine svojim korisnicima.
Na koncu, nužno je spomenuti i odgojno obrazovne institucije, kuće odgoja u kojima je i sam autor prošao svoju formaciju kao odgajanik, a kasnije kao odgojitelj i profesor. Krenimo od osnovne naobrazbe svakoga fratra i svećenika – sjemeništa.
Za prve misionare u Bosni bilo je nužno privući domaće mladiće kako bi ih jednoga dana mogli oni zamijeniti u dušobrižništvu. Franjevci su od samoga početka bili bliski s katoličkim pukom, tj. s obiteljima koje su pastorizirali te su u njima tražili inteligentne i nadarene dječake koje bi mogli školovati za redovnike i svećenike. U početku je svaki samostan bio odgojna kuća, a školski program se oslanjao na srednjovjekovni koji se sastojao od trivia i kvadrivia. Odmakom vremena fratri su uvidjeli poteškoće u ovom načinu rada s kandidatima. Prvo, nedostatak predmeta koji su bili potrebni za studij. Naime, zbog turskih osvajanja i pustošenja u provinciji fratri su svoje klerike morali slati na studij u inozemstvo, npr. Đakovo, Mađarska, Italija. Gradivo koje im je bilo potrebno na fakultetu klerici su trebali svladati u nižim razredima gimnazije, a to nisu mogli jer nisu imali određene predmete. Drugi je bio problem kadra. Nedostajalo je profesora za predmete koji se izvode kao i za nove predmete koji se trebaju uvrstiti u nastavni plan. Konačno, treći nedostatak ogleda se u nedostatku jedinstvene kuće odgoja za kandidate i njihove profesore. Prvi pokušaj rješenja toga problema bio je 1882. kada su sve samostanske škole objedinjene u samostanu u Kreševu. Ipak, ni to nije bilo trajno rješenje. Zbog nedostatka prostora već sljedeće školske godine sjemenište se našlo u samostanu u Gučoj Gori. Provincija je tada uvidjela potrebu za jednom namjenskom zgradom u kojoj će se moći nesmetano odvijati nastava. Tako je odlučeno graditi novi samostan za potrebe sjemeništa, a za lokaciju je određeno Visoko. Zgrada je dovršena i useljena 1900., a u njoj su i danas smješteni sjemenište i klasična gimnazija.
Druga i temeljna odgojna kuća za sve redovnike je novicijat. Franjevački novicijat u Bosni jednako je kao i sjemenište bio u svakom samostanu do 1882. Te godine određeno je da se novicijat ujedini u jednoj kući, a za to je izabrana Fojnica. Otada je novicijat više puta mijenjao adresu. Uz Fojnicu bio je smješten u Gučoj Gori, Kraljevoj Sutjesci, Livnu, Visokom, Humcu i na Bistriku gdje ga je zatekao rat 1992. Zbog ratne situacije sve odgojne kuće morale su ići u izbjeglištvo. Sjemenište se 1992. smjestilo u Jelsi (Italija), a nova školska godina započela je u Baškoj Vodi. Franjevačka teologija iz Sarajeva premještena je u Samobor, a novicijat je imao dvije adrese u izbjeglištvu, obje u Italiji. Od 1992. do 1995. kuća novicijata bila je u Monopoliju, a od 1995. do 1997. u Belmonteu. Godine 1997. u samostanu na Gorici u Livnu izrađene su posebne prostorije za novicijat, gdje se nalazi i danas.
Središnji odgojni proces obuhvaća vrijeme klerikata, odnosno filozofsko-teološkoga studija. Kao što je već ranije navedeno bogoslovija, kao i ostale odgojne institucije, prvotno je bila u svim samostanima. Provalom Osmanlija došlo je do zamršenih društveno-političkih odnosa koji su onemogućavali studij bogoslovije u Bosni. Tako je bogoslovija do konca 19. st. bila uglavnom izvan Bosne. Mnogobrojne generacije franjevačkih bogoslova studirale su po sveučilištima u Italiji, Mađarskoj te nama najbliže u Đakovu. Jedno vrijeme koncem 19. i početkom 20. st. franjevački bogoslovi stanovali su na Bistriku i pohađali Nadbiskupovo sjemenište. Fratri su pokazivali određene bojazni. Te iste su se i obistine. Od 11 bogoslova koji su 1897. došli u Sarajevo čak njih devet prelazi u dijecezanski kler. Nakon toga provincija razmješta bogoslove po samostanima. Tek se 1904. studij objedinjuje za sve u Gučoj Gori, a godinu kasnije prelaze u Livno. Iz Livna studenti i profesori preseljavaju u Sarajevo na Bistrik. Do 1918. provincija je imala studenata u Beču i Pešti. Provincija je izgradila zgradu teologije na Kovačićima koja je useljena 1942., a od 1944. ima status fakulteta. Godine 1947. zgrada je oduzeta od strane komunističkih vlasti. Teologija tako opet seli na Bistrik, a morala je otvoriti i filijalu u Visokom. Provincija je zatim kupila zemljište i podigla novu zgradu teologije u Nedžarićima. Useljena je 1968. Nažalost, ni tu nije ostala netaknuta. Početkom ratnih sukoba u BiH, točnije 8. lipnja 1992., zgradu okupiraju postrojbe srpske vojske, a studenti i profesori prisiljeni su na izbjeglištvo. U izbjeglištvu u Samoboru ostaju do 1997. kada se klerikat vraća u Sarajevo gdje je i danas.
Fra Ante Pavić, Novicijat Livno
