fra ilija vrdoljak

(1949. – 2022.)

SV. FRANJO I NJEGOVA KARIZMA SU NEISCRPIVI IZVOR NADAHNUĆA

Razgovarali: fra Gabrijel Bošnjak i fra Ivica Janjić

Hvaljen Isus i Marija! Fra Ilija, možete li nam za početak reći nekoliko riječi o sebi i koje ste sve službe do sada obavljali u svojem franjevačkom životu?

Hvaljen Isus i Marija, najmlađa naša braćo i vama. Moja priča vezana je uz moju obitelj čiji su preci iz Imotske krajine doselili u Plehansku župu, a otac nakon povratka s Križnog puta 1946. preselio u Slavonski Brod. Uz Slavonski Brod vezano je moje djetinjstvo i osnovno školovanje. Iz Broda sam otišao u sjemenište, a onda sve redom do svećeničkog ređenja 1976. Nakon ređenja sam bio kratko vrijeme upravitelj župe u Kozari Boku, zatim kapelan u Klanjcu dvije godine, godinu i pol kapelan u Čakovcu, tri i pol godine voditelj Hrvatske katoličke misije (HKM) u St. Pöltenu, četiri godine voditelj HKM u Salzburgu, deset godina sam bio u Sigetu župnik (i gvardijan devet godina), petnaest godina voditelj HKM u Beču i dvije godine župni vikar u Našicama.

Nedavno, na posljednjem provincijskom kapitulu, izabrani ste za provincijalnog ministra Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Kako ste doživjeli izbor i kako kao provincijalni ministar gledate na poslanje franjevaca u današnjem vremenu?

Izbor me zatekao u vrijeme i u dobi kada to nisam očekivao. Mislio sam s povratkom iz Austrije ući u jesen svoga života i djelovanja. S iskustvom koje sam stekao i mudrošću koja dolazi s godinama vidio sam svoje mjesto u svakoj kući u Provinciji, posebno u pastoralnom radu s ljudima s kojima sam proveo sav dosadašnji život.

Franjevački identitet i poslanje ima svoju dugu povijest i nužno ju je poznavati da bi se na temelju povijesnog iskustva znalo prepoznavati znakove i pravce koje treba znati čitati i tumačiti. Polazište je uvijek u Bogu i vjeri koji su gramatika govora i djelovanja. Crkva je druga odrednica i u toj kući stanuju franjevci. Sv. Franjo i njegova ogromna karizma su neiscrpljivi izvor nadahnuća. Franjo je dugo tražio „stil“ svoga života. Njegova „forma vitae“ bilo je evanđelje koje je trebalo živjeti i koje je trebalo prenositi drugima, primjerom i riječju. Danas se ponovno postavljaju ta pitanja. Govori se o „preutemeljidbi" Reda, o ponovnom oživljavanju i osnaženju karizme početaka. To nije povratak u neka stara vremena, nego prije svega proročki zov da se danas oživi franjevački stil kroz malenost, siromaštvo, jednostavnost, bratsko življenje, evanđeosku usmjerenost prema malenima, siromašnima, obespravljenima, odbačenima, svima onima koje Isus zove svojom braćom.

Iako je prošlo puno vremena od vašeg oblačenja franjevačkog habita, sigurno se sjećate blagodati i radosti novicijata. Možete li s nama ukratko podijeliti to iskustvo, koliko vam je to značilo i što ste iz novicijata ponijeli u život?

Mi smo u novicijat išli nešto mlađi od vas, a to znači da smo bili „više djeca“. Novicijat smo proveli u Cerniku. Ostalo mi je u uspomeni ugodno življenje u zajednici nas mladih novaka i o jednom novom redovničkom svijetu punom tajni koje smo mi upoznavali obučeni u franjevačka odijelo koje nam nije uspijevalo prikriti mladost i dati ozbiljniji izgled.

Kako je glasilo vaše mladomisničko geslo i koliko vas je pratilo kroz život?

Iznenadit ću vas kada kažem da nisam slavio mladu misu u rodnom mjestu. Želio sam da to bude samo u katedrali u zaređenju. To je jedan dio mene koji malo tko poznaje. Nisam imao ni gesla. Kad su moji vršnjaci to tražili, i ja sam razmišljao o sv. Pavlu i iz njegovih misli mi se strašno dopala ona njegova o „robu Kristovu“. Možda me je to pratilo kroz sve moje godine među vjernicima kamo su me vodili putovi poslanja i služenja.

Izuzev sv. Franje Asiškog, koji vam je najdraži franjevački svetac ili svetica i zašto?

Sveta Klara, nedvojbeno. To je tako velika i jaka žena. Njene odlučnosti bi se i sv. Franjo često zastidio. A sveci? Reći ću ime jednoga trećoredca - bl. Alojzija Stepinca. Ne mogu reći koliko mi je drag i blizak ovaj blaženik. On je toliko „muški“ svetac koji zrači zrelom muškom hrabrošću, odlučnošću, svetošću i jasnoćom. Treba ga čitati i upoznati. Dvojici bivših novaka iz Beča sam poklonio knjigu o Stepincu kad su išli u novicijat da je pročitaju.

Naše odgojne ustanove i Franjevačka mladež svjedoče i danas, u vremenu kada ljudi imaju sve, da sv. Franjo i dalje privlači mlade. Što mislite, čime to Asiški Siromašak i danas privlači mlade ljude?

Franjo je „čudo Božje“. On ne umire i on je uvijek živ i aktualan. On je slika „Božjega svijeta“ i po njemu je i Bog razumljiv jer je Franjo u Bogu pronašao sebe i svoj identitet. To se vidjelo i po papi Ivanu Pavlu II. koji je imao dio te stvarnosti koja je privlačila mlade ljude. Mladi i Frama? Ima tu mnogo dobroga i simpatičnoga. Mnoge se vatre tu znaju upaliti, ali, tu treba još mnogo razmišljati i raditi kao na svakoj karizmi i iznenadnoj ljubavi koja zna brzo izgorjeti.

Je li teško živjeti siromaštvo, po kojemu smo mi franjevci prepoznatljivi, danas u 21. stoljeću, kada nam je sve nadohvat ruke?

Nismo mi franjevci danas baš siromašni. Mnogim ljudima je u Hrvatskoj danas daleko teže. Mnogi nemaju ni za kruh, bez posla su, žive u nesigurnosti. To nas obvezuje na samokritiku i ozbiljno razmišljanje. Dobro je to što je u nama franjevcima ostao još uvijek osjećaj za siromašne i želja da svijet promatramo njihovim očima. Siromaštvo je vezano uz ovisnost o drugomu, ono gradi slobodu i stvara solidarnost među ljudima.

Što smatrate najvažnijim u franjevačkom načinu življenja evanđelja (crkvenost, evangelizaciju, malenost, bratstvo ili nešto drugo)?

„Izaći iz svijeta“, to je najvažnije. Tada se ulazi u jedan novi Božji svijet i sve ostalo je stvar logike toga svijeta. Teško je riješiti problem „gubavca“. Franjevačka povijest muči se s njime svih ovih 8 stoljeća. Sve ovo što ste vi naveli je uključeno unutar toga i o tome treba uvijek voditi brigu.

Sveti Franjo je veliki dio svoga života provodio u pokori, molitvi i kontemplaciji. Koliko je to važno i kako danas živjeti molitvenu dimenziju te naći pravi odnos akcije i kontemplacije?

Kad je mladi čovjek zaljubljen, po cijeli dan je na mobitelu, fejsu i stalno je u razgovoru s osobom koja ga je „porobila“. I s molitvom je slično. U „zaljubljenosti“ ili u zanosu lako je moliti, lijepo se osjeća u molitvi. Ali, ona se ne može mjeriti samo po tome. Franjina molitva je najčešće zanos i njen sadržaj pokazuje trag Franjine duše. Danas smo pomalo zapali u krizu. Ozbiljnu krizu. Mi, ne molitva. Trebamo o tome svi iskreno razmišljati ne prozivajući jedni druge. Potrebno je tražiti i paliti vatre i moliti Gospodara Vatre da nas prožme ljubavlju prema Ocu.

Za kraj, što biste poručili čitateljima našega lista, osobito mladima?

Krista-Evanđelje i iskrenu ljubav koju mladi čovjek ima. To je i Franju „pokrenulo“. Treba tražiti „sveto“. biti uporan. Premda je vjera ponajprije nezasluženi dar, nju ipak treba tražiti, moliti za taj dar. Opasno je mladima laskati, ali mnogo je istine u tome da u toj dobi klijaju mnoge nade i snovi koji mogu budućnost učiniti sretnijom i više Božjom.

Fra Ilija, zahvaljujemo vam na vašem strpljenju, trudu i ljubavi, što ste izdvojili vremena za ovaj intervju. Neka vas u vašem radu prati zagovor našeg serafskog oca sv. Franje i neka Duh Sveti preko vas nastaviti voditi i blagoslivljati našu Provinciju! Mir i dobro!