U petak, 5. studenog 2021. u 18 sati u višenamjenskoj dvorani Franjevačkog muzeja i galerije Gorica u Livnu održano je predavanje na temu fra Filip Kunić – svećenik i narodni prosvjetitelj. Prigode za predavanje su dvije okrugle obljetnice fra Filipova života, dvjestota godišnjica rođenja te stopedeseta godišnjica smrti. Organizator predavanje bio je Franjevački muzej i galerija Gorica Livno, a program je vodio član samostanske zajednice na Gorici u Livnu, fra Mislav Jozić.

Prije samog predavanja riječi pozdrava i dobrodošlice uputila je ravnateljica, gospođa Dražena Džeko. Ravnateljica je istaknula važnost franjevaca u Bosni i Hercegovini za vrijeme Osmanske vlasti, a napose njihovu ulogu prosvjetitelja i učitelja među koje ubrajamo i fra Filipa.

Središnji događaj večeri bilo je predavanje o liku i djelu fra Filipa Kunića koje je održao fra Marijan Karaula, član samostanskog bratstva Gorica Livno.

Na početku predavanja fra Marijan je iznio osnovne crte o fra Filipovu životu, kad i gdje je rođen, gdje se školovao, te o njegovom putu redovništva i svećenstva. Da bismo mogli shvatiti lik i djelo ovoga čovjeka moramo se prvo zapitati tko je fra Filip Kunić i koje su njegove zasluge u franjevačkoj zajednici i narodu.

Fra Filip se rodio kao Marko Kunić 26. svibnja 1821. u Malim Gredinama, zaseoku Osmanlija u župi Suho Polje na Kupresu. Osnovno je školovanje najvjerojatnije završio kod franjevaca u samostanu u Fojnici gdje je obukavši habit 14. srpnja 1837. stupio u Franjevački red uzevši ime fra Filip. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Zagrebu gdje je primio sakrament svećeničkog reda početkom 1846. Mladu je misu proslavio u rodnoj župi.

Fra Marijan navodi kako ga se u historiografiji bosanske franjevačke provincije spominje kao gramatičara, pisca, promicatelja pismenosti i graditelja škola te kao i sakupljača narodnih pjesama, obnašatelja upravnih službi u njegovoj redovničkoj zajednici i narodnog liječnika. Još za vremena svog studija fra Filip se zainteresirao i blisko povezao s članovima ilirskog pokreta. Fra Ivan Franjo Jukić ga kao svojeg bliskog suradnika spominje u svojim pismima upućenim različitim osobama. Kako je prijateljevao s buditeljima ilirstva u Hrvatskoj tako se i kod fra Filipa rodila misao o otvaranju škola po Bosni i širenju pismenosti u narodu. Dobro je poznato kako je u Bosni i Hercegovini tijekom četiri duga stoljeća Osmanske vlasti bilo najstrože zabranjeno podučavanje čitanju i pisanju. Onaj katolički vjernik koji je htio naučiti čitati i pisati to je mogao jedino naučiti u franjevačkim samostanima, gdje su fratri organizirali privatno podučavanje. Iako su škole u nekim mjestima bile otvorene i ranije, primjerice u Tolisi 1823. godine, ipak snažniji zamah otvaranja uslijedio je tek nakon 1848. Škole su počeli otvarati uglavnom oni franjevci koji su sa Zapada u svoj rodni kraj donijeli jači osjećaj za kulturu i prosvjetu. U te škole nisu išla samo katolička već i pravoslavna djeca. U tom pokretu otvaranja škole treba izdvojiti znamenita imena kao što su fra Ivan Franjo Jukić, fra Grgo Martić, fra Lovro Karaula, fra Marijan Šunjić, fra Martin Nedić… a njima uz bok mogao bi se svrstati i fra Filip Kunić. Također fra Filip je bio i nakladnik narodnih pjesama, kao i jedan od pisaca franjevačke provincije Bosne Srebrene. Fra Filipa knjiga Znameniti i zaslužni Hrvati, uz odrednicu bosanski franjevac, svrstava među pisce. Fra Filip je u dva navrata obnašao službu gvardijana franjevačkog samostana na Gorici u Livnu. Prvi put od 1865. do 1869. godine. Za vrijeme prvoga mandata istakao se pri obnovi i proširenju samostanske kuće o čemu svjedoči i samostanski kroničar: „Neima pera koje bi opisalo radost tadašnje braće, koju oćutiše prigodom toga sretnog dogadjaja. A kako i ne bi! Vidjeti i sada ondašnje blagovalište, gdje su morali čamiti kao u tamnici. Koža se ježi. Trpiti studen gdje bi se i ono jela hladilo a vrhu toga bolest dobivati; užasno je i pomisliti.“ Drugi put fra Filip je postao gvardijanom u svibnju 1871. No, ovo drugo gvardijanovanje kratko je potrajalo, jer ne ostade zadugo u dobru zdravlju zbog čega je bio primoran otići na liječenje u sjevernu Italiju. Nakon povratka kući zdravstveno stanje mu se ponovno pogoršalo. Bolest ga je oborila u postelju iz koje više nije ustao. Fra Filip Kunić umro je 7. studenog 1871. Braći je bio uzor u strpljivosti, redovničkom raspoloženju, samozataji i priklonjenosti Božjoj volji.

Svoje izlaganje fra Marijan je dovršio riječima samostanskog kroničara. Te riječi pak opravdavaju naše sjećanje na njega i na okupljanje povodom njegovih dviju godišnjica, a zbog svojih velikih zasluga nije zaslužio da ode u zaborav. Kroničar sljedeće piše: „Kunić, čovjek učen, uman, naobražen i najfinijega ukusa, osim toga pun redovničkog duha za boljak reda i njegovo unapredjenje nije već ni granica poznavao, za to ništa mu nije bilo težko prem je bio slaba i maleria tiela, ali velika uma i duha…“ Kroničar dalje donosi kako je bio cijenjen kod učenih i uglednih ljudi svojega vremena kao na primjer kod biskupa Strossmayera.

Fra Marijan je svoje izlaganje zaključio sljedećom mišlju: „Na sve ovo ja bih još dodao kako ne bi bilo tako da i sam fra Filip nije bio velik!“

U glazbenom dijelu programa nastupile su članice Ženski vokalni sastav „Ivančice“ s Kupresa.

Tekst: Fra Ante Pavić

Fotografije: Fra Gabrijel Slomo