Razmišljanje o sedmoj opomeni sv. Franje Asiškog
Sveti Franjo u svojoj sedmoj opomeni ističe veliku opasnost koja vreba svakog čovjeka. Citira apostola Pavla: „Slovo ubija, a Duh oživljuje“ (2 Kor 3,6). Ističe kako neki proučavaju riječi Svetog Pisma samo zato da bi ih ljudi hvalili i držali ih mudrijima od drugih. Na taj način bi stjecali i velika materijalna bogatstva i dijelili ih s rođacima i prijateljima. Stoga Franjo opominje svoju braću da se čuvaju toga farizejskog kvasca. Nije dovoljno samo poznavati riječi Svetoga Pisma i znati ih tumačiti drugima, nego nam valja duh božanskog slova živjeti. Lako uočavamo da su ove Franjine riječi bezvremenske te da neprijatelj na ovaj način i danas vreba sve nas, bez obzira kojem staležu pripadali.
Nadalje nastavlja kako je duh božanskog slova oživio one koji svako slovo, koje znaju i žele znati, ne pripisuju tijelu, nego ga riječju i primjerom vraćaju svevišnjem Gospodinu Bogu, komu pripada svako dobro. A koji je to duh koji oživljuje? Veliki poticaj nam mogu biti Jošua i Kaleb i njihova vjernost Bogu. U Knjizi Izlaska vidimo kako je sav narod, kada bi došle poteškoće i trpljenje, mrmljao protiv Gospodina i tražio ispunjenje vlastitih želja a ne obećanja Božjih. Zbog mrljanja i neposlušnosti bili su kažnjeni. Nitko od onih, koji su pošli iz egipatskog ropstva, nije ušao u obećanu zemlju osim Jošue i Kaleba. U njihovu se predanost i poslušnost Božjoj riječi želim i sam ugledati te ju usmjeriti na slušanje i vršenje evanđelja Gospodina našega Isusa Krista za koje je brat Franjo rekao: „Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršavati“.
Gospodin nam jasno govori u svome čuvenom Govoru na gori, kojeg čitamo u Matejevu evanđelju od petog do sedmog poglavlja, koji duh trebamo nasljedovati i živjeti. Upozorava nas da naša pravednost treba biti veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja koji su držali samo do slova Zakona. Poziva nas na opraštanje, molitvu, post i davanje milostinje u skrovitosti, te da ljubimo svoje neprijatelje i one koji nas progone radi Njega. Tako ćemo sabirati sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa neće izgristi. Ne trebamo se u početku zavaravati da je išta od toga lako i uopće moguće ispravno činiti svojom snagom, nego predajući sve svoje Gospodinu. Zapravo to mora biti životni stav. Živjeti za Boga a ne za sebe. Dopustiti Gospodinu da uđe u naš život, naš rad, odnose s drugima i u samu intimu našega srca te ga ljubiti svim srcem, svom dušom i svim umom svojim.
Iz svoga iskustva mogu reći da ovozemaljske stvari, kao što su moć, posjedovanje, uživanje i slava, ma koliko se činile vrijedne i zanimljive, nisu ništa u usporedbi s Božjom prisutnošću u mome srcu. Molim se za svakoga čovjeka da dar slobodne volje iskoristi pozivajući i primajući Gospodina u svoje srce. Rezultati su mnogobrojni; svaki strah nestaje, pogled na svakoga čovjeka, ma kako grešan i loš bio taj čovjek, pogled je na samoga Boga, jer je svaki čovjek stvoren na sliku Božju. Život poprima neki novi smisao, smisao kraljevstva nebeskog, kojega nitko ne može ukrasti, niti ga može moljac ili rđa oštetiti. Samo predajući se Bogu, u svima nama će iz dana u dan sve više odjekivati Franjine riječi: „Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti“ (1Čel IX,22).
Tekst: fra Ante Dodig, novicijat Humac
Fotografije: FMGG - Livno
