„Koliko kruhova imate?“ - upita ih. „Sedam“ – odgovoriše (Mk 8, 5). Zar to nije premalo za mnoštvo od četiri tisuće muškaraca? Kako ih sve ovdje u pustinji nahraniti? Pitali su se apostoli sumnjičavo.

Obična ljudska tjelesna glad potaknula je Gospodina da pokaže apostolima kako je važno da sve daju Njemu i vjeruju Njegovoj riječi. Te kako će dajući sve, već na ovom svijetu dobiti stostruko, a ako ustraju, na kraju život vječni.

Zar i mi u današnjem vremenu ne odgovaramo Gospodinu kao i apostoli tada? Svjesni svoga siromaštva, svjesni svojih sedam kruhova, na toliko mnoštvo naroda, koje oko nas u ovom urbanom svijetu prolazi. Mnoštvo u kojem mnoge pojedince kao apostoli tada, možda nikada nismo vidjeli, ni ne znamo njihova imena, poteškoće, potrebe, ne znamo što im dati? Ali Gospodin kaže svakomu od nas: „Daj mi svojih sedam kruhova, daj mi to svoje siromaštvo, daj mi to malo što imaš! Ja ću to umnožiti i svi će se nahraniti, a tebi će ostati kao i apostolima sedam punih košara kruha.“ Uvijek postoji jedno djelo milosrđa koje možemo učiniti, nešto što za druge možemo dati. Možda je to jedna mala uvreda koju treba oprostiti, možda odgovorno obavljanje našeg današnjeg posla, možda je to samo jedan osmjeh, možda samo jedan mali pozdrav prema onome tko nam se ne sviđa, možda je to jedna mala molitva za nekoga... Sve se to u našim očima čini premalo. Ponekad se pitam: zašto tako maleno djelo uopće učiniti, pa nema smisla, ionako ne mijenja ništa? Upravo suprotno nas potiče sveti Pavao u svojoj poslanici Rimljanima: „Neka vas ne zanosi što je visoko, nego neka vas privlači ono što je ponizno“ (Rim 12, 16). 

Dobar primjer poniznog davanja sebe drugima je franjevački brat laik, kapucin sveti Jeremija iz Vlaške (današnje Rumunjske). Potaknut primjerom svetog brata Franje kroz razdoblje od četrdeset godina, radosno je i s ljubavlju prema Kristu služio kao bolničar bolesnoj braći fratrima u samostanu. Pokušajmo zamisliti jedan dan svetog Jeremije. Pokušajmo staviti sebe u njegovu kožu. Brinuti o bolesnoj braći nije neka bajka, donosi poteškoće i opasnosti, tjelesne i duhovne s kojima se nije uvijek tako lako suočiti i ustrajati. S pravom su ga zvali „desna ruka svakog fratra“. Značajne su njegove riječi: „Ne želim ekstaze jer bi me priječile u djelima ljubavi prema braći, a djela „caritasa“ vrijede više nego ekstaze.“