Radost zbog zajedništva
Slavna, ali isto tako sveta Rimljanka, gospođa Jakoba iz Settesolija, koja je na poseban način ljubila sv. Franju i cijeli Red, pridobiva posebno mjesto u životu sv. Franje kao i njegove braće. U Asiškom zborniku (AsZb) vidimo Franjino poštovanje prema toj ženi, koju on od milja naziva „brat Jakoba“.
Jednoga dana Franjo je svojim drugovima rekao: „Poznato vam je kako je gospođa Jakoba iz Settesolija bila, a i sada je, privržena i odana i meni i našemu Redu. Stoga, ako je obavijestite o mome sadašnjem stanju, uvjeren sam da će to smatrati velikom milošću i utjehom. Napose joj javite da vam pošalje redovničkoga sukna za jednu tuniku pepeljaste boje poput onoga sukna kojim se služe cisterciti sjeverno od Alpa (ultramontani). Neka mi također pošalje onih kolača kakve mi je više puta znala načiniti kad sam boravio u Rimu“ (AsZb 8).
Ako znamo da je već u ono vrijeme bio zabranjen ulazak ženama u muške samostane, onda nam se postavlja pitanje: zašto je Franjo dopustio Jakobi da posjeti njega i njegovu braću? Odgovor nalazimo također u Asiškom zborniku, gdje braća kada su ugledala Jakobu, pitaju Franju što će učiniti. Nisu bili sigurni mogu li je pustiti unutra. Franjo bez oklijevanja odgovara braći: „Tu odredbu ne treba obdržavati kad se radi o toj gospođi koju je velika vjera i pobožnost potakla da dođe ovamo iz tolike udaljenosti“ (AsZb 8).
U daljnjem čitanju, pratimo njihov susret i prve suze, one radosnice, koje vidimo u njihovim očima. U Spisu o čudesima sv. Franje (3 Čel), Toma Čelanski joj posvećuje cijelo šesto poglavlje, kojemu daje naziv Gospođa Jakoba iz Settesolija. U fusnoti dolazimo do objašnjenja zašto Franjo gospođu Jakobu naziva „bratom Jakobom“. Tri su razloga:
1. što se odlučno pod njegovim vodstvom dala na provođenje dubljeg duhovnog života;
2. što je posjedovala mušku odvažnost;
3. što je Redu bila neobično privržena i potpomagala ga na najrazličitije načine u njegovim prvim počecima.
Tu također saznajemo i njezin identitet. Bila je udovica pokojnoga Graziana Frangipanea. Nakon smrti sv. Franje živjela je u Asizu i ondje umrla 1239. godine.
Toma Čelanski nam na opširniji način predstavlja lik navedene gospođe. Toma tako navodi: „Među plemenitim gostima nasta veliko veselje. Usred izraza duhovne pažnje provališe suze. A da čudu ne bi ništa nedostajalo, ustanovilo se da je sveta žena donijela sve što god je prema očevu prije napisanom pismu trebalo donijeti za njegov ukop. Donesena je tkanina pepeljaste boje kojom se imalo pokriti tjelešce preminuloga, mnogo svijeća, pokrivalo za lice, jastučić za glavu, a donijela je i neko jelo što ga je svetac zaželio“ (3Čel 38). Jastučić, koji autor navodi, sačuvao se do danas i nalazi se u crkvi sv. Franje u Cortoni, koju ju je sagradio brat Ilija. Koliko je ta žena bila važna u životu svetoga Franje, svjedoči i podatak da je sve što je činila „sveca ojačalo i činilo se da će još malo poživjeti“ (3Čel 38). U navedenom spisu također saznajemo da je Jakoba imala sina. To je Ivan Frigia Pennates, koji je tada bio dječak, a kasnije rimski prokonzul i grof papinskoga dvora (Usp. 3Čel 39).
Istražujući dalje, otkrivamo zgodu koju nam donosi sveti Bonaventura Banjoređijski u Većem životopisu sv. Franje (1 Bon). Kada je zadnji put posjetio Rim 1223., Franjo je donio na dvor, gdje je Jakoba živjela, janje kao dar. Fra Bonaventura navodi sljedeće: „U Rimu je neko vrijeme iz poštovanja prema onom najkrotkijem Jaganjcu uza se imao neko janješce koje je prigodom svog odlaska povjerio na čuvanje plemenitoj gospođi Jakobi iz Settesolija. Janje je, kao da ga je svetac uputio u duhovne stvari, kad bi gospođa išla u crkvu, dok je ondje boravila i kad se vraćala, nerazdruživo bilo uz nju. Ako bi gospođa u jutarnjim satima oklijevala ustati, janje bi je, ustavši, tjeralo roščićima i poticalo blejanjem, pokretima i znakovima da požuri u crkvu. Zbog toga je gospođa tog jaganjca, Franjina učenika koji je već postao učiteljem pobožnosti, čuvala kao nešto čudesno i drago“ (1Bon VIII, 7). Ovo nam je još jedan primjer koji pokazuje svetost ovih dvoje ljudi, Franje Asiškog i Jakobe iz Settesolija, i njihovu privrženost jedno drugome.
U Knjizi pohvala blaženoga Franje (Bes), fra Bernard Beski na sličan način kao i prethodni autori, opisuje susret svetoga Oca i gospođe Jakobe pred njegovu smrt. Slasticu, koju je sa sobom donijela Jakoba, nije se samo sviđala Franji, nego i ostaloj braći (Usp. Bes VIII, 7-12). Tako u djelu Ogledalo savršenstva (manje), autor navodi kako Franjo poziva brata Bernarda da se počasti, i govori mu kako je „ova slastica dobra za njega“ (OgSavm 17), dok u proširenom izdanju Ogledala savršenstva, autora Paula Sabatiera, saznajemo samo da je gospođa bila uz Franju kada je on umro (OgSav X, 112).
Koliko je Jakoba voljela Franju i njegovu braću, govori nam i podatak iz djela Zgode blaženoga Franje i njegovih drugova, gdje se navodi: „Kad je brat Egidije boravio u Peruđi, došla ga je vidjeti gospođa Jakoba iz Settesolija, rimska plemkinja i štovateljica braće“ (ZgoFd LXVI). Valja spomenuti i to da su je braća usporedila s Marijom Magdalenom jer, kao i Marija Magdalena, ona je bila u stanju mnogo ljubiti (usp. AsZb 8). Pred svečevu smrt, gospođa Jakoba je vidjela njegove rane, što nam samo potvrđuje koliko je svetac imao poštovanje prema njoj i obrnuto.
Pokopana je u franjevačkoj crkvi u Asizu, nasuprot Franje. Na grobu joj je natpis: „Ovdje počiva Jakoba, sveta i plemenita Rimljanka“ (J.J.). Blagdan joj slavimo 8. veljače. Ova gospođa je i danas primjer svima nama kako slijediti Vječnog zaljubljenika i njegovim primjerom svjedočiti Krista Raspetoga.
fra Danijel Milićević, novicijat Humac
