Jednom zgodom kada je kraj svoje ćelije opazio cvrčka, rekao mu je: „dođi brate cvrčku“. I cvrčak se odmah spustio na njegov prst, a drugom ga je rukom pogladio i rekao mu: „pjevaj, brate cvrčku!“ Cvrčak je odmah počeo pjevati. To je Franji bila velika utjeha i za to je hvalio Boga. Tako je držao cvrčka dobrih sat vremena a zatim ga stavio na granu, odakle ga je i uzeo. I tako punih osam dana, svaki put kad bi silazio iz ćelije. A onda je rekao svojim sudrugovima: „ Podajmo slobodu bratu cvrčku da ode kamo hoće. Dosta nas je razveseljavao. Naše bi tijelo zbog toga moglo postati žrtvom isprazne slave“ (AsZb 110). Zatim ga je spustio i on se više nije pojavljivao. Ovdje vidimo da Franjo ne dopušta da nam srce prione ni uz što, doli uz jedinoga Gospodina. Tako je odgajao svoju prvu braću, a to i nama danas poručuje.

Sveti je Franjo sve stvoreno, a na osobit način ono u čemu bi se mogla otkriti neka alegorijska sličnost sa Sinom Božjim, srdačnije grlio i radije gledao. Stoga je jednom zgodom otkupio malu slabašnu ovčicu koju je spazio negdje na ispaši među kozama i jarcima. U njoj je vidio sliku Gospodina Isusa kako blago i ponizno hodi među farizejima i svećeničkim prvacima i dao ju je Siromašnim gospođama (klarisama) na čuvanje.

Jednom je također otkupio jaganjce koji su išli na klanje i sav je bio potresen te je drhtao od boli kad je čuo što će se s njima dogoditi, a često je znao i kupiti crve i sklanjati ih s puta, da ih netko ne zgazi – zato što u Svetom pismu za Gospodina piše: „A ja, crv sam, a ne čovjek“ (Ps 22, 7). 

Toma Čelanski piše kako je u proljeće odmah svraćao oči svoje duše da promatra ljepotu onoga cvijeta koji je „blistav u proljetno doba izbijao iz korijena Jesejeva i sebi na ugodan miris podigao na život bezbrojne tisuće mrtvih“ (1Čel 81). Kad bi pronašao obilje cvjetova, tako bi im propovijedao i pozivao ih da hvale Gospodina, kao da su razumni; a kad mu je liječnik, zbog bolesti očiju spaljivao sljepoočnicu, zamolio je „sestru vatru“ da bude nježna prema njemu i blagoslovio je znakom križa, nakon čega pri zahvatu, bez anestetika, nije osjetio nikakvu bol.

Jedan od razloga zašto je Franjo osjetljiv prema svemu stvorenomu jest i taj što sve (osim čovjeka) bezuvjetno služi Gospodinu i slavi ga samim svojim postojanjem. Kao što cvijeće u svom skromnom ili raskošnom cvatu blista ljepotom koju mu je Gospodin dao, kao što ptice nebeske pjevom, izgledom i svojim letom pozivaju na divljenje, kao što vjetar puše kamo Gospodin naredi, tako Franjo želi da on i njegova braća hvale Gospodina. A sliku uzornog redovnika vidio je u ptici ševi i stoga ju je posebno volio i o njoj ovako govorio: „Sestra ševa ima kapucu poput redovnika; ona je ponizna ptica, rado skakuće putem ne bi li sebi našla pšeničnoga zrnja. Pronađe li ga čak i među životinjskim izmetinama, izvlači ga i jede. Leteći hvali Gospodina poput dobrih redovnika koji, prezirući zemaljska dobra, neprestano borave u nebesima (usp. Fil, 3,20). Osim toga i njezina je odjeća slična boji zemlje. Njezino perje pruža primjer redovnicima da ne nose upadnu i mekušnu odjeću, nego neka ona bude kao ugasla, kao što je boja zemlje“ (AsZb 14).

Franjo je otkrio tu jednostavnost jer se okrenuo čistoći, molitvi, pokori i nadasve – Ljubavi, koja je sam Isus Krist. Vjerovao je doslovno svakoj njegovoj riječi i zato je mogao biti tako blizak s prirodom, a ona prema njemu nježna. Kao rezultat nepoznavanja života sv. Franje događa se da ga gledamo samo kao nekog ljubitelja životinja i prirode, odnosno ekologa. Nažalost, često ni njegovi sinovi nisu dovoljno upoznati sa životom utemeljitelja Reda pa ga na isti način predstavljaju i puku - ako uopće i govore o njemu. No vjerujem kako uzrok tomu nije uvijek nezainteresiranost, nego i činjenica da je sv. Franjo zahtjevan. Istina, bio je jednostavan čovjek, nije studirao, ali je zato bio potpuno uronjen u Božje milosrđe i u sveto evanđelje, odakle i dolazi tolika dubina njegove poruke; bio je mistik, a može se reći i Božji odabranik. Stoga je i razumljivo što je tada često bio – a ni danas nije drukčije – neshvatljiv. Ali to i jest zapravo evanđelje. Ono jest zahtjevno. Zato niti Gospodin, a niti sv. Franjo ne obećavaju lagodan život, nego upravo suprotno – Križ.

Na otok Visovac, usred rijeke Krke, Franjini sinovi su doselili još 1445. godine, a ubrzo je prepoznat i kao idealno mjesto za kuću odgoja. Tako je sve do danas ovdje ostao novicijat Manje braće Provincije Presvetog Otkupitelja.

Pošto je Visovac na otvorenom, usred Krke, njegovim stanovnicima ne nedostaje niti bure, niti juga, a otok poplavi redovito svake godine. Od životinja, ovdje su boravili: pure (tuke), zečevi, guske…, a trenutno su tu: paun i paunica, čiji krikovi noću nerijetko probude meštra; zatim kokoši, domaće patke, mačka i pas Medo. Osim njih, uvijek je prisutno mnoštvo ptičica koje jutrom razigrano lete, pjevuše i skakuću po travi. Divlje patke, liske, labudovi i galebovi nam ukrašavaju obale svojim bogatim „odjelima“, a mi ih redovito hranimo.

Osim pitomih, koji puta su i divlje životinje htjele uživati blagodati Visovca, no to nije bilo ostvarivo. Naime, jednom se zgodom jazavac pojavio na otoku pa ga je fra Stojan, zbog bojazni drugih fratara, morao uloviti i pustiti u divljinu; a znale su i divlje svinje doplivati do obale; jedne godine su novaci pronašli malo jare bez koze i donijeli ga iz kanjona Krke. Neko vrijeme su ga hranili pa ga proslijedili dalje na sigurno. Spomenut ću još da fra Stojan svake godine ulovi zmiju pa se turisti fotografiraju s njom. Ima još mnogo zgoda i nezgoda sa domaćim i divljim životinjama, koje nije moguće sve ovdje opisati.

Svakako možemo reći da je godina novicijata na Visovcu izvanredna prilika stopiti se s Božjom prirodom i, između ostaloga, dopustiti Gospodinu da izgradi u nama i tu dimenziju franjevačke karizme – vidjeti Gospodina u svemu – jer sve i dolazi od njega i po njemu. Nažalost, zna se dogoditi da se čovjek, zaokupljen brigama, jednostavno otuđi od svega što ga okružuje pa tako prolazi pokraj cvijeća, lišća, vode, ptica, pa i pokraj brata čovjeka, a da ga uopće ne doživi, ili ga doživi površno, ne razmišljajući o ljepoti Božjega stvaralaštva.

Tako i na Visovcu može proći i cijela godina, a da se nisam zagledao u Božja djela i u njima promatrao Gospodina – može i cijeli život proći. Zato, kao što treba biti budan i bdjeti da ne upadnem u grijeh, rekao bih da na sličan način, baš poput svetog oca Franje, treba biti budan i gledati Stvoritelja i veličati ga u svemu stvorenome, a najprije u sebi samome i braći ljudima. U tom duhu, završit ću, kao što sam i počeo, riječima svetoga Franje, kada je na bolesničkoj postelji poučavao svoju braću: