Novaci s Humca potrudili su se ove godine i napravili svoje

Jaslice su dio franjevačke baštine koja nas fratre posebno obvezuje. Već davne 1223. godine, na malenom brežuljku Greccio, sveti je Franjo rekao jednom plemenitom čovjeku iz tog mjesta: „Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu i na njegove djetinje potrebe i neprilike, tj. kako je bilo smješteno u jasle i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca da bi se to moglo tjelesnim očima gledati.“ (1Čel 84). Tako i mi, novaci s Humca, zajedno s meštrima, zaželjeli smo obnoviti tu istu uspomenu na našem brežuljku, našem Humcu. Tako se i dogodilo,  Humac kao da je postao novi Betlehem!

Nakon dugog razmišljanja i priprema, krenuli smo s realizacijom projekta. Jaslice, u kojima je svatko od nas ostavio dio sebe, radili smo tri dana. Koliko god smo uložili truda, umijeća i ljubavi u gradnji jaslica, one su još više gradile nas i naše zajedništvo kao plod Duha Kristova. U jaslicama gledamo tjelesnim očima uprizorenu Riječ Božju.

U središtu naših jaslica, koje su velike preko 20 četvornih metara, smjestili smo veliku špilju u kojoj je Sveta obitelj. Sve ostalo gravitira i okrenuto je malom djetetu Isusu. On je u središtu svega. U špilju smo stavili veliko ogledalo tako da svatko, tko se dođe na koljenima pomoliti malenom Isusu, vidi sebe kao člana Svete obitelji, smještena uz Isusovo uzglavlje. To je ogledalo svojevrsni test naše poniznosti, odnosno oholosti; kad dođemo pred to ogledalo, ako prvo vidimo sebe i svoju frizuru a tek kasnije Isusa, znak je da imamo problema s vlastitim egom i da bi valjalo malo više raditi na poniznosti.

Pored velike špilje, tu su još dvije sporedne špilje s mnoštvom likova i prekrasnom prirodom kao i seoskom idilom. Sav se stvoreni svijet raduje Mesijinu dolasku. Jaslice nas potiču da razmišljamo o tome kako je naš život dio radosnog Božjeg plana. Bog se objavio u liku malenog djeteta da bismo i mi postali malena djeca Božja. Malenost i poniznost su vrata koja vode do Isusa i vrata kroz koja Isus ulazi u naše živote. Tek ponizno srce može doživjeti Božić, rođenje Isusovo. Toma Čelanski navodi u Prvom životopisu svetog Franje kako se narod u Grecciu radovao uprizorenim jaslicama. U to vrijeme misa se slavila isključivo na latinskom jeziku pa je obični svijet bio zakinut i nisu mogli baš puno toga razumjeti. Ali u ovim živim jaslicama vidjeli su misterij Riječi Božje svojim tjelesnim očima i mogli su je razumjeti svojim jednostavnim srcima. Zato je njihova radost bila velika.

Upravo je to bila i naša želja pri pravljenju jaslica. Jedno dijete će vrlo malo toga razumjeti dok svećenik propovijeda na oltaru o utjelovljenoj Riječi, ali će itekako razumjeti kad dođe pred jaslice i svojim dječjim očima vidi malo dijete Isusa u štalici. U ostalom zar nismo svi djeca, ili bi barem trebali biti ako želimo u Kraljevstvo Božje. Jaslice propovijedaju i izgovaraju riječi koje samo dječje srce čuje i razumije. Sveti Franjo je imao baš takvo srce. Nakon što je uprizorio jaslice, bio je ushićen i neizrecivo radostan. Djelić te Franjine radosti doživljavamo i mi i želimo je ovoga Božića s vama podijeliti. Radost jer se rodio Spasitelj u Betlehemu, na Humcu i u našem srcu.  

Tekst: fra Danijel Milićević, novak

Fotografije i video: fra Franjo Markić, đakon