Današnje područje Hercegovačke franjevačke provincije potpadalo je pod Bosansku vikariju, kasnije provinciju Bosnu Srebrenu. Turskim rušenjem samostana u Hercegovini sve do devetnaestoga stoljeća u Hercegovini nema nijednog samostana. God. 1700. dušobrižničku brigu za Hercegovinu preuzimaju kreševski, a manji dio sutješki i fojnički samostan. U tim samostanima odgajali su se sjemeništarci i novaci, dok su bogoslovi išli na studij u inozemstvo, najviše u Italiju.

Političko osamostaljivanje Hercegovine u samostalan pašaluk bilo je i prigoda za crkveno-franjevačko osamostaljivanje Hercegovine koja je u dušobrižničkom pogledu bila uistinu zakinuta. Franjevci rodom iz Hercegovine, podržani apostolskim vikarom u Bosni biskupom fra Rafom Barišićem, isposlovali su iz Rima crkveno dopuštenje za gradnju samostana na Širokom Brijegu. Dobivši ga, uputili su se 19. svibnja 1844. iz Kreševa u Hercegovinu. S njima su krenula i dva novaka kojima je bilo dopušteno nastaviti novicijat u Hercegovini. Nastanili su se u župnoj kući u Mostarskom Gracu. Hercegovina se 1846. od Bosne odvojila i crkveno, osnovan je posebni apostolski vikarijat za Hercegovinu, na čelu s fra Rafom Barišićem, dotadašnjim apostolskim vikarom u Bosni. Te je godine dobiveno i dopuštenje turskih vlasti za gradnju samostana na Širokom Brijegu. Samostan je useljen već 1849. i u njemu je bio i novicijat. Stanje hercegovačkih franjevaca bilo je pravno neuređeno, jer su imali neki vid autonomije, ali još su bili provincija Bosna Srebrena. Novake je primao u novicijat i zavjetovao apostolski vikar, što uprava Reda nije rado gledala, tako da je budućnost franjevačke zajednice u Hercegovini bila upitna. Ustrajnošću biskupa Barišića i pojedinih franjevaca, Hercegovina 1852. dobiva samostalnu franjevačku kustodiju i time uređuje svoj pravni položaj.

Novaci 1876. prelaze u novi samostan na Humcu, gdje ostaju sve do 1941. kada je izgrađen novi samostan u Tomislavgradu i u njega smješten novicijat. Već 1942. zbog ratnih djelovanja oko Tomislavgrada novicijat opet seli na Humac, a odatle u Veljake zbog istih okolnosti. Dolaskom komunista na vlast Hercegovačka provincija nalazila se pred propašću, ubijeno je, naime, 66 fratara, velik broj bio je u zatvorima, velik u emigraciji, a odgojni zavodi su bili zabranjeni. Pomoć je pružila Bosna Srebrena primivši 1946. hercegovačke novake u svoj novicijat. Novicijat na Humcu je ponovno otvoren 1948., ali odmah i zatvoren zbog naredbe državnih vlasti, pa su novaci opet u Kraljevoj Sutjesci. Zbog velikog broja novaka uprava Provincije odlučila je 1959. dio novaka ostaviti u Sutjesci, a dio odvesti u samostan Slano, koji se nalazi izvan Provincije. Iz Slanog su novaci pred Božić iste godine otišli na Humac, a kako narodne vlasti nisu reagirale, slijedeće godine svi novaci su ponovno na Humcu.

Zbog Hercegovačkog slučaja generalni ministar Reda fra Hermann Schalück zabranio je 1997. provinciji novicijat. Konačno je Generalna uprava Franjevačkog reda 2001. vratila zajednicu hercegovačkih franjevaca u posve normalno stanje, a dopustila je i primanje novih članova i tako pripuštanje u novicijat. Istina, još uvijek ne na Humcu ili u nekom hercegovačkom samostanu, nego u kojoj drugoj franjevačkoj provinciji. Tako su naredna četiri naraštaja hercegovačkih novaka svoju godinu kušnje provodila skupa s novacima Provincije Bosne Srebrene u samostanu na Gorici pokraj Livna. Konačno se na Humac preselio peti naraštaj: sedmoricu kandidata obukao je na Humcu 15. srpnja 2005. provincijal fra Slavko Soldo. Novicijat se i danas nalazi na Humcu. Zabrana novicijata itekako se osjetila u životu Provincije, no zahvaljujući Providnosti broj novaka raste i stabilizira se.

Dakle, samostan na Humcu je od svoga početka sjedište našega novicijata i traje do danas uz određene prekide koji su manje-više bili prisilni.